Osnovna škola Barilović

Učenica 6. razreda Viktoria Gojak, pokazala je posebnu osjećajnost i povezanost sa stvarnošću prema pročitanom književnom djelu "Mali ratni dnevnik". U razgovoru sa svojim tatom otkrila je niz pojedinosti koje je uspoređivala sa svojim bezbrižnim djetinjstvom. Napisala je literarni rad kojim je sa općinsko-gradskog susreta Lidrano 2017. upućena na Županijsku smotru Lidrano 2017. koja se tradicionalno održava u Zorin domu u Karlovcu.

Sadržaj možete pročitati pod "Opširnije".

                                 Kroz prizmu lektirnog djela

            Teško je započeti pisati na temu rata i stradanja, ali pokrenuta sam mislima koje su proizašle iz priče moga tate, a podsjeća me na književno djelo Mali ratni dnevnik.

Junakinja tog djela, jedanaestogodišnjakinja,  proživjela je  rat i pisala dnevnik pod uzbunama, strepeći hoće li se vidjeti sa svojim roditeljima, a ja sam djevojčica koja živi u miru, bezbrižno odlazi u školu, broji prve proljetne leptire, veseli se svakom novom danu.  Eh, da nema tatinih i djedovih sjećanja na ovu temu, možda bih samo o ratu učila na satu povijesti.

Kad je započeo Domovinski rat, moj tata je imao samo petnaest godina. Često nam priča o svojim zgodama u djetinjstvu, a pomalo nerado o vremenu koje mu je nagrizlo mirno odrastanje. Tata mu je otišao u rat, a majka brinula o kući. Sjeća se da nije niti razmišljao što bi mu se moglo dogoditi jer je nesebično pomagao obiteljima s djecom koja su bježala iz svog rodnog kraja kako bi sačuvali živu glavu. Nije se borio s puškom u ruci jer je još bio dijete, ali se borio humanim djelima pomažući nositi hranu, odjeću, pomagao je starijima, majci…Teško mu je bilo izgovoriti kako je njegova škola pogođena, gotovo do neprepoznatljivosti. Danas, kad još postoji poneka rupa u zidu kuća ili na cesti i podsjeća na granatiranje, u sjećanjima mojeg tate nema rupa. On sve priča kao da je bilo jučer. „Eh, bio sam mlad i neozbiljan, a strpljiv i skroman. Nije me brinulo hoću li sutra pokazati u svom razredu nove tenisice, nego hoće li biti imalo vremena za izlazak iz podrumskog skloništa u periodima granatiranja kako bih provirio je li moja škola srušena jer se blizu čuo teški fijuk granate. Mislio sam gdje su moji razredni prijatelji, jesu li se uspjeli na vrijeme skloniti u podrum? Na radiju se pričalo kako će se nastava održavati radijskim programom, a meni su moji učitelji postali nezamjenjivi. Tada sam shvatio da je lijepo imati i voljeti svoju školu, a možda sam ponekad i pomislio, kad sam znao dobiti slabiju ocjenu: „Kad  barem ne bi bilo te škole!“ Odrastao sam u ozbiljnu osobu učeći kroz život da se u miru ostvaruju svi ciljevi.“

Od tih tatinih riječi i sama sam postala ozbiljnija po shvaćanju da imam jednu domovinu, da imam jedan svoj predivan Belaj, školu, prijatelje, slobodu… Ponosna sam što odrastam u mjestu čiji su djedovi i očevi ostavili neprocjenjivo bogatstvo, slobodu. Ginuli su jer su nesebičnim srcem branili svoj prag.

Postala sam osupnuta ljepotom moje predivne obranjene Hrvatske, zamišljam duboku povijest svoje zemlje i vrijeme kad Dubrovnikom koračaju Držić, Gundulić slažući hvalospjeve slobodi; „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“, ali i spoznaje da su u daljoj i bližoj prošlosti mnogi ginuli za samostalnost naše predivne domovine. Tom spoznajom sam još ponosnija unuka hrvatskog branitelja Domovinskog rata koji je branio domovinu pjevajući pjesme, kako tata kaže: „Nismo imali vremena misliti na strah i prepreke.“

                                                                                Viktoria Gojak, 6. razred