ŽIVITE U RAJU A DA NITI NE ZNATE

• Što Vas je potaknulo da prihvatite poziv i gostujete u našoj školi?

Dolinu Korane, od ušća u Kupu do Šćulca poznajem godinama. To je jedan od dvadesetak krajeva koji nosim  u sebi kao najljepši od svih koje sam ikada u živo vidio i osjetio. To je jedan  razlog. Drugi razlog je upornost, ljubaznost i pristojnost vaše knjižničarke Branke D. koja je mi se, nakon što je čula što i kako pričam na ekološke teme na jednom seminaru, obratila s molbom da dođem do vaše škole. Ne stignem do svih škola koje zanimaju ekološke teme. No, evo – do vas sam odlučio doći. Dogovorili smo se za kraj rujna i to proveli.

• Vi ste dr. sociologije. Kako ste se i kada usmjerili prema ekološkim problemima? Postoji li i tu neki osobni motiv?

U osnovnoj školi najviše sam volio predmet „priroda i društvo“. Na fakultetu sam se u tijeku studija orijentirao, između ostalog, na teme odnosa čovjeka, društva i prirode, okoliša. Rođen sam na Ksaveru, sjevernoj periferiji Zagreba. Priroda je bila moj svakodnevni dom odrastanja. Zavolio sam je. Izgleda dovoljno jako da se njome na specifičan način bavim u životu kao stručnjak i znanstvenik.

• U čemu se razlikuje Vaš pristup ekološkim temama, kao znanstvenika društvenog usmjerenja, od pristupa znanstvenika prirodnih usmjerenja, npr. geografa, biologa, kemičara…?

Prirodnjaci izučavaju karakteristike prirodnih pojava. Društvenjaci, ne baš mnogobrojni, istražuju odnos čovjeka prema okolišu i prirodi. Čovjek mnogo toga lošeg radi prirodi i okolišu. Iz desetljeća u desetljeće – sve više.   Prirodnjaci ne mogu odgovoriti na pitanje – zašto je to tako i predložiti promjene ponašanja čovjeka. To je izazov za društvene znanosti, prije svega za sociologiju. Težak i sladak spoznajni izazov.

• U svom ste predavanju rekli kako je važno da se čovječanstvo globalno osvijesti. Vjerujete li da je to moguće?

Čovječanstvo  - to su ljudi. Ljudi imaju mogućnost da imaju svijest o potrebi obrane prirodnih osnova svoga života i života planeta Zemlja u cjelini. Ova svijest je u moderno doba ugrožena prevlašću profita i potrošnje nad očuvanjem prirodnih osnova života. Svijest se odgaja. Između ostaloga u školama. Osvješćivanje ljudi je golemi i stalni posao. Da, moguće je ljude osvješćivati. Posebno treba osvješćivati one koji donose odluke o razvoju svijeta, o investicijama, o prioritetima.  

Osvješćivanju će, nažalost je to neminovno, pridonijeti, pored edukacije, i pogoršanje situacije s globalnim zagrijavanjem, sa smanjenjem broja vrsta i slično. Ljudskom rodu su potrebni šamari da se osvijesti. Već i h dobiva. Ali to je samo početak. Dobivat će u narednim desetljećima sve veće i veće. 

•Kako se Vaša ekološka osviještenost odražava na Vaš svakodnevni život. Čega se Vi pridržavate, koje ste korisne navike usvojili radi održivog razvoja?

Puno toga. Vozim bicikl. Ali ne od Zagreba do Barilovića. Oko jezera Jarun. Trudim se zdravo hraniti. Novine i boce bacam u posebni kontejner . Godinama nosim platnene vrećice. Trošim malo struje. 146 kuna mjesečno. Puno znam o tome i puno pričam o tome mnogim ljudima.

• Što nama, učenicima škole i stanovnicima ovoga kraja savjetujete, kako mi možemo pridonijeti očuvanju planeta?

Prije svega - čuvati svoj kraj! Čuvati Koranu od onečišćenja. Čuvati tlo, polja od daljnje kemizacije. Nagovarati mame i tate koji imaju zemlju na ekološku poljoprivredu- upoznati ih s time što je to….No, prije svega učiti o tome što je u Hrvatskoj i u Vašem kraju od prirode i okoliša vrijedno i kako to kroz iduće godine i desetljeća – uz moderni razvoj - sačuvati. Živite u raju a da niti ne znate! Ili možda znate?

• Imate li osjećaj da se savjeti znanstvenika u Hrvatskoj slušaju? O kome ovisi sudbina zaštite okoliša u Hrvatskoj?

Savjeti znanstvenika se redovno slušaju samo u kritičnim trenucima. Inače, u redovnom razvoju – slabo. Sudbina zaštite okoliša ovisi o onima koji donose konkretne razvojne odluke koje imaju ovakvu ili onakvu posljedicu za okoliš. To su biznis i politika, državna uprava. Oni konzultiraju stručnjake i znanstvenike, ali ih često i korumpiraju nagradama s kojima neki od njih svoje mišljenje približavaju željama investitora. Ima raznih znanstvenika, pravih i krivih, nepodmitljivih i podmitljivih. 

• Koji je dio Hrvatske najugroženiji s ekološkog stajališta, a koji može biti primjer drugima?

Najugroženije su točke gdje je bila, ili je još uvijek, po okoliš (vodu, zrak, tlo) opasna industrija, energetska postrojenja. Na primjer, Kaštelanski zaljev (azbest, cementare, željezara) ili Kutina s tvornicom umjetnih gnojiva ili Sisak s rafinerijom i željezarom i slično. Primjer drugima u odnosu prema okolišu mogu biti mnogi manji i srednji gradovi u Hrvatskoj, ali prije svega područje Gorske Hrvatske.

• Po Vašem mišljenju, kad su ljudi pogriješili u svom odnosu prema prirodi? Može li se to odrediti?

Ljudi diljem svijeta teže povećavati svoj materijalni standard. Tko ga ne povećava nije, misle oni, uspješan. U tom grmu leži zeko. Stalni rast ima za posljedicu „trošenje“ okoliša i prirode. To je „spojena posuda“, mada često ne baš vidljiva. Rast i opstanak se polako razilaze.

• Je li uopće moguć razvoj tehnologije usporedo s očuvanjem prirode ili se nečega moramo odreći?

Ako hoćemo opstati na planetu, u narednim desetljećima morat ćemo krenuti ka nultoj stopi rasta. To ne znači povratak u spilje. To znači poskromnjavanje materijalnih apetita uz paralelno obogaćivanje duhovne strane ljudskog življenja koja ne zahtijeva rastuće obilje materijalnih dobara. Tehnologija će se i dalje razvijati. Na to je tjeraju: a. profit, kupac, i b. znatiželja ljudskog uma. Paralelno s tim trebat će odustajati od velikog rasta i okretati se materijalno skromnijem životu, s manjim brzinama stjecanja stvari. Na primjer, ne mora se sve steći za deset godina. Može se kroz tri generacije.

• Gledate li znanstvenu fantastiku i filmove koji predviđaju razne prirodne katastrofe kao npr. povratak ledenog doba? Što o njima mislite?

Gledam. Zabavni su. Uzbuđuju gledaoce, šokiraju ih u kućnoj fotelji. No, ne čini mi se da puno tjeraju na razmišljanje. 

• Vi ste i predavač na Hrvatskim studijima. Veseli li Vas rad sa studentima? Što mislite o današnjoj mladoj generaciji?

Predajem već deset godina socijalnu ekologiju i sociologiju razvoja. Rad sa studentima je posao  i izazov prenošenja znanja novim generacijama koji nikada ne dosadi. Mladi cijene atraktivna i zabavna predavanja. I željni su znanja.  Doduše, ne baš svi. Ima i lijenčina što se želje za znanjem tiče. 

• Koji je za Vas smisao obilježavanja Dana učitelja - 5. listopada? Želite li izdvojiti uspomenu na nekog svog učitelja?

Najviše se sjećam – mada to može zvučati šašavo - učiteljice koja nas je naučila u prvom razredu pučke škole šivati gumb i brisati nos! Bila je sjajna. Točno je vidjela što nam i kako treba i reći. Kako nas poučiti.

Učitelji su ljudi koji uče djecu i u mome mozgu i srcu su jako, jako važni za djecu, za roditelje, za društvo. Društvo to baš ne razumije najbolje. Glasam za to da se u Hrvatskoj učiteljima daje veća nagrada za njihov velik i nesebičan  trud.

• Kakav dojam nosite iz naše škole? Da li biste ponovno došli?

Škola je u prelijepom kraju, simpa je što je na brdu iznad doline uz stari grad. Ima mlad i ambiciozan učiteljski kolektiv. Posebno mi je drago da je orijentirana na ekologiju. Doći ću u proljeće naredne godine ispričati priču o „Zeleno-plavoj Hrvatskoj“. O čemu je ta priča – pitajte vašu knjižničarku. Ona je tu knjižicu s CD-om dobila na jednom obrazovnom seminaru prošle godine.

• Hvala na razgovoru. I dođite nam opet!

Mihael , hvala ti za pitanja. Dolazim u proljeće.