Danas smo se rastali s našim osmašima. Njih četrnaestero smo ispratili sa suzama u očima. Kao i svaku generaciju. Čovjek bi pomislio da godine staža ipak učine svoje, ali svake godine ista priča. Suze u očima, knedla u grlu koja me onemogući da im uputim par suvislih riječi. Ova generacija nam se svima uvukla pod kožu. Rijetko kad stvarno ljuta na njih, više zato što moram takva biti, ulazila sam u njihov razred čak i tada s jednim potajnim smiješkom. Veselila sam se njihovim duhovitim dosjetkama. Uživala sam nastojeći ih usmjeravati ka nečem pozitivnom dok bi oni iskazivali veći ili manji bunt ispitujući moje granice strpljenja. Naučili su me da je najpromašeniji i najuzaludniji dan onaj u kojem se nismo nasmijali. Nadam se da sam i ja njih nečemu naučila.