Moje školsko doba

Navršio sam sedam godina 1988. te je došlo vrijeme da i ja pođem u školu. Tog prvog dana se sjećam kao da je danas bilo, mama me je ujutro probudila da se spremim za školu, a meni se nije dalo jer sam želio ujutro još spavati.

            U školu smo išli pješice. U školi sam vidio poznatu djecu s kojom ću ići u razred.

Škola je imala dvije učionice moja je bila desno, a u njoj nas je dočekala naša učiteljica Ljubica Vahtarić koju smo svi zavoljeli jer nije bila stroga kao njena kolegica.

            U razredu nas je bilo 15 od kojih je bilo 7 dječaka i 8 djevojčica. U učionici je bilo mnogo lijepih plakata koje su napravile prijašnje generacije kako bi se mi bolje osjećali za vrijeme boravka u razredu. U učionici su bili stolovi i stolci te jedna velika ploča na kojoj smo pisali i odgovarali na učiteljičina pitanja. Za vrijeme odmora bi išli van gdje smo se igrali u dvorištu škole koje je bilo posipano pijeskom, a koji smo ponekad bacali u bunar ispred ulaza u školu. Kada smo imali tjelesni mi dečki smo se igrali s loptom na travnatom i grbavom igralištu, a cure su igrale školice i preskakale lastež. Kada nismo htjeli slušati morali smo curama držati lastiku da mogu preskakati. Za vrijeme nastave tko nije bio dobar morao je stajati u kutu prostorije, a kada je na zamjeni bio učitelj Martin znali smo imati i crvena uha.

            Dani su prolazili, a mi smo pješice po suncu, kiši i snijegu dolazili i odlazili u školu, stjecali znanje i prijateljstva.

            Moja tri razreda završila su s lijepim uspomenama, učenjem, igrom i veseljem. Kada sam krenuo u četvrti razred počeo je rat te je moja škola izgorjela. Svi smo bili žalosni, a ujedno i veseli što ne moramo ići u školu. Nastava se ipak organizirala u drugim ustanovama. Društvo se je rasipalo svatko na svoju stranu i u druge škole.

                                                                                                          Grčić Dario

                                               Sjećanje na školu Belaj

             Moj prvi susret sa školom Belaj bio je davne 1987.g.

Škola je tada imala dvije učionice i zbornicu. Moja učionica je bila veća, zimi nas je grijao kamin koji smo mi djeca obožavali u zimskim danima. S obzirom da smo išli u školu pješice, često puta nam je učiteljica Savka Papa sušila odjeću i obuću. Učiteljica Savka mi je ostala u predivnom sjećanju, uvijek je brinula o nama. Nije nam bila samo učiteljica, nego se odnosila prema nama kao prema svojoj djeci. Najdraži predmet mi je bio tjelesni koji smo provodili vani na zraku i često smo išli na „Movrik“ s kojeg je predivan pogled. Bila sam generacija pionira. U školi je uvijek bilo veselo s mnogo pjesme, smijeha i prijateljstva. Na žalost 1991. g. počeo je rat i školovanje smo nastavili u OŠ Vladimir Nazor u Dugoj Resi.

                        Uvijek ću se rado sjećati moje prve škole i učiteljice Savke.

                                                                                               Karolina Kudasić

                                               Škola Belaj

Davne 1967. g. pošao sam u prvi razred u četverogodišnju školu Belaj. Tu sam završio prva četiri razreda. Škola Belaj bila je tada mala s jednom velikom učionicom, sanitarnim čvorom, jednim stanom za učitelja i malim igralištem ispred škole do ceste. Igralište je bilo ograđeno, a do ceste je bio red jablana. Na drugoj strani je bila dvorišna zgrada s  garažom za automobil i dvije drvarnice. U školi su radili učitelj i učiteljica u dvije razredne kombinacije 1. i 3. razred te 2. i 4. razred. Nastava je bila u dvije smjene u toj jednoj učionici. U učionici su bila četiri reda klupa, dva reda manjih klupa i dva reda većih klupa za 3. i 4. razred. Mene je učila učiteljica Savka Papa, bila je to dobra učiteljica, malo stroža, ali sve u svemu odlična. Učiteljica je radila nastavu tako da je jedan razred pismeno rješavao zadatke iz određenog predmeta, a s drugim razredom bi usmeno učila novo gradivo i tako na smjenu. Kada bi imali tjelesni igrali bi se na tom malom igralištu ispred škole. Igrali bi mali nogomet i graničara.  Uz današnji kamenolom uzdizalo se veliko brdo, stari grad Belaj. Tamo bi išli u šetnju na upoznavanje šumskog drveća koje raste u našim šumama, šumskog cvijeća i šumskih plodova i tako bi nam prolazili dani.

Zato vam djeco preporučam da dobro učite, igrate se i veselite, slušate učiteljicu i uživate u školskim danima jer je rekao jedan naš poznati pjesnik „od rođenja pa do groba najljepše je đačko doba“.

                                                                                                      Željko Pavletić