Nakon kratke i teške bolesti umro je učitelj Renato Ilić koji je u našoj školi radio punih trideset godina.

Renato je bio ne samo učitelj nego i učenik naše škole. Osnovu školu završio je u Bariloviću, gdje je kao učiteljica radila njegova mama Katica Ilić, rođena Štimac. Rado je prepričavao dogodovštine iz svojeg djetinjstva i osnovne škole te se ponosio svojom mamom rođenoj u Lici i tatom rođenom u Slavoniji koji je u Bariloviću radio kao policijski službenik.

Omiljen od svojih učenika, a najbolje ga opisuju riječi jedne njegove učenice: “Naš učitelj je sladak kao šećer.” Prijatelji su ga zvali Učo pa ga mnogi nisu ni poznavali pod pravim imenom. U školi je jedno vrijeme bio predstavnik Radničkog vijeća te član Školskog odbora.

Ponosio se svojom vikendicom na Goskovi ili kako ju je on volio nazivati “Učka”.

Počivao u miru Božjem!

Posljednji ispraćaj bit će u ponedjeljak, 29. prosinca 2025. u 13 sati na dugoreškom groblju u Svetom Petru.

Goskova, 5. rujna 2025.

U Belaju,13. siječnja 2025.

Dragi Renato!

Poznavali smo se više od 33 godine, tko nije znao Uču? Više su te ljudi prepoznavali po nadimku nego po imenu. I na tužan dan kada smo obavještavali Dugorešane da te više nema, morala sam pobliže objasniti tko je Renato Ilić, jer ti si za njih bio Učo.

Bilo ti je suđeno da postaneš učitelj. Uz majku učiteljicu u svom rodnom Bariloviću svoje vrtićke dane nisi provodio u vrtiću, već u školi Barilović, znao si njen svaki kutak, mjesto za svako nastavno pomagalo.

Skoro dva desetljeća dijelili smo istu zbornicu ti, Barika, Marijana i ja….Belajci. Drugi su se mijenjali, dolazili i odlazili mi smo ostali poput obitelji, dijelili dobre i manje dobre godine, događaje, situacije, promjene u školskom sustavu.  Rođendani su se obilježavali utorkom ili četvrtkom jer su to dani za engleski jezik i vjeronauk,  u zbornicu su tada dolazile Karolina i Brigita te dopunjavale našu malu belajsku zbornicu.

Osim što sam ti bila kolegica bila sam ti i vozačica, bio si moj suputnik na relaciji Duga Resa – Belaj, Belaj – Duga Resa. Nisi bio vozač, svi znamo priču zašto. No nikad nije bilo problema da te ljudi povezu jer su znali tko je Učo i gdje radi. Znala sam zakasniti ili te zaboraviti jer nismo uvijek imali isti raspored ili si mi znao otići s nekim drugim vozačima ili vozačicama, nikad nisi prigovarao niti zamjerao…oprosti i hvala na društvu, vožnja do škole neće nikad više biti ista.

U zbornici PŠ Belaj razrednu nastavu vode 3 učiteljice i 1 učitelj, nadglasale smo te, to je sigurno, a i ti si znao kako je najbolje da neke stvari oko kojih smo se razgovarale ne komentiraš, nisi „talasao“, igrao si na sigurno i to je bilo pametno J. Samo si se ponekad odao da ipak pratiš naše priče kada ti je smiješak znao pobjeći ili kada nisi mogao izdržati pa si izbacio neku svoju pošalicu na naš ili svoj račun. Voljele smo svaki put iznova slušati tvoje priče o odsluženju vojnog roka u bivšoj JNA, o počecima tvog radnog vijeka u školi,  znao si pričati jedinstvenim humorom.

Volio si svoju malu drvenu kućicu na Goskovi, imao si svoj mali vrt i prekrasan pogled na Mrežnicu, prostor gdje si se družio sa svojim prijateljima. Volio si filmove, nogomet, svirku i pjesmu te dobru hranu, uvijek prvi u dogovoru za kakvu zborničku „feštu“, rođendansku ili blagdansku. Uvijek galantan prema svojim ženama u zbornici, čokoladica bananko nas je uvijek čekala na stolu uz Dan žena.

Nema dugo svi smo počeli zbrajati staž i gledati kada će mirovina. Rekao si: „Možda još jedna generacija ako budem mogao.“ No bolest je planove prekinula.

Nisi bio samo učitelj djeci, već i prijatelj, sve generacije voljele su tvoje šale i na hodniku škole te pokušavali zaustaviti, nešto pitati, posebno oni najmanji.

Tako je došao i utorak, 9. prosinca, bio si na stanici kod mosta gdje me čekaš, ali nisi stajao već od slabine sjedio na hladnom betonu, a tebi je slučajni prolaznik priskočio u pomoć (kojeg ja ne znam po imenu i prezimenu), ali je on znao nas učitelje s Belaja. Kada te je Hitna pomoć odvezla kolegica Lidija i ja nismo znale da te vidimo zadnji put.

Znaš vožnja do posla neće više biti ista, pri izlasku iz auta u Dugoj Resi nećeš više tražiti potvrdu: „Nado, sutra u 7, je li tako?“

Otišao si prerano, mi drugi ćemo i dalje voziti, čekaj nas… srest ćemo se opet jednog dana.

Nada Višal, učiteljica u PŠ Belaj