Nakon kratke i teške bolesti umro je učitelj Renato Ilić koji je u našoj školi radio punih trideset godina.
Renato je bio ne samo učitelj nego i učenik naše škole. Osnovu školu završio je u Bariloviću, gdje je kao učiteljica radila njegova mama Katica Ilić, rođena Štimac. Rado je prepričavao dogodovštine iz svojeg djetinjstva i osnovne škole te se ponosio svojom mamom rođenoj u Lici i tatom rođenom u Slavoniji koji je u Bariloviću radio kao policijski službenik.
Omiljen od svojih učenika, a najbolje ga opisuju riječi jedne njegove učenice: “Naš učitelj je sladak kao šećer.” Prijatelji su ga zvali Učo pa ga mnogi nisu ni poznavali pod pravim imenom. U školi je jedno vrijeme bio predstavnik Radničkog vijeća te član Školskog odbora.
Ponosio se svojom vikendicom na Goskovi ili kako ju je on volio nazivati “Učka”.
Počivao u miru Božjem!
Posljednji ispraćaj bit će u ponedjeljak, 29. prosinca 2025. u 13 sati na dugoreškom groblju u Svetom Petru.
Goskova, 5. rujna 2025.
U Belaju,13. siječnja 2025.
Dragi Renato!
Poznavali smo se više od 33 godine – tko nije znao Uču? Više su te ljudi prepoznavali po nadimku nego po imenu. I onoga tužnog dana kada smo obavještavali Dugorešane da te više nema, morala sam pobliže objasniti tko je Renato Ilić, jer ti si za njih bio Učo.
Bilo ti je suđeno da postaneš učitelj. Uz majku učiteljicu u rodnom Bariloviću, svoje vrtićke dane nisi provodio u vrtiću, već u školi Barilović; znao si svaki njezin kutak, mjesto za svako nastavno pomagalo. Skoro dva desetljeća dijelili smo istu zbornicu ti, Barika, Marijana i ja… Belajci. Drugi su se mijenjali, dolazili i odlazili, a mi smo ostali poput obitelji. Dijelili smo dobre i manje dobre godine, događaje, situacije i promjene u školskom sustavu. Rođendani su se obilježavali utorkom ili četvrtkom jer su to bili dani za engleski jezik i vjeronauk. U zbornicu su tada dolazile Karolina i Brigita te dopunjavale našu malu belajsku zbornicu.
Osim što sam ti bila kolegica, bila sam ti i vozačica. Bio si moj suputnik na relaciji Duga Resa – Belaj, Belaj – Duga Resa. Nisi bio vozač, svi znamo priču zašto. No, nikad nije bilo problema da te ljudi povezu jer su znali tko je Učo i gdje radi. Znala sam zakasniti ili te zaboraviti jer nismo uvijek imali isti raspored ili bi znao otići s drugim vozačima i vozačicama. Nikad nisi prigovarao niti zamjerao… Oprosti i hvala na društvu, vožnja do škole nikada više neće biti ista.
U zbornici PŠ Belaj razrednu nastavu vode tri učiteljice i jedan učitelj. Nadglasale smo te, to je sigurno, a i ti si znao da je najbolje ne komentirati neke stvari o kojima smo razgovarale. Nisi „talasao“, igrao si na sigurno i to je bilo pametno. Samo bi se ponekad odao da ipak pratiš naše priče kada bi ti pobjegao smiješak ili kada ne bi mogao izdržati, pa bi izbacio neku svoju pošalicu na naš ili svoj račun. Voljele smo svaki put iznova slušati tvoje priče o odsluženju vojnog roka u bivšoj JNA i o počecima tvog radnog vijeka u školi; znao si pripovijedati s jedinstvenim humorom.
Volio si svoju malu drvenu kućicu na Goskovi, imao si svoj mali vrt i prekrasan pogled na Mrežnicu, prostor gdje si se družio s prijateljima. Volio si filmove, nogomet, svirku i pjesmu te dobru hranu. Uvijek si bio prvi u dogovoru za kakvu zborničku „feštu“, rođendansku ili blagdansku. Uvijek galantan prema ženama u zbornici, čokoladica Bananko uvijek nas je čekala na stolu uz Dan žena.
Nedavno smo svi počeli zbrajati staž i gledati kada će mirovina. Rekao si: „Možda još jedna generacija ako budem mogao.“ No, bolest je prekinula planove.
Nisi bio samo učitelj djeci, već i prijatelj. Sve generacije voljele su tvoje šale; na hodniku škole pokušavali bi te zaustaviti, nešto pitati, posebno oni najmanji.
Tako je došao i utorak, 9. prosinca. Bio si na stanici kod mosta gdje me čekaš, ali nisi stajao, već si od slabosti sjedio na hladnom betonu. Slučajni prolaznik (kojeg ne znam po imenu i prezimenu, ali je on znao nas učitelje s Belaja) priskočio ti je u pomoć. Kada te je Hitna pomoć odvezla, kolegica Lidija i ja nismo znale da te vidimo zadnji put.
Znaš, vožnja do posla više neće biti ista. Pri izlasku iz auta u Dugoj Resi nećeš više tražiti potvrdu: „Nado, sutra u 7, je li tako?“ Otišao si prerano. Mi ostali ćemo i dalje voziti… Čekaj nas, srest ćemo se opet jednog dana.
Nada Višal, učiteljica u PŠ Belaj
Karlovac, Badnjak -Stara godina 2025.
Dragi Renato!
Stara izreka kaže da sa svakim pokojnikom pokapamo i dio nas. Odista je tako. Otići će sa Vama tolika zajednička sjećanja na dane rada u Belajskoj školi: izleti, priredbe, svi obični radni dani, razgovori u zbornici, dežurstva na hodniku.
Ali srećom postoji isto tako ona druga stara izreka koja kaže kako svaki pokojni čovjek živi dok ga se netko sjeća. Vas ćemo se po dobroti sjećati mnogi: mi, Vaši kolege, učenici sa roditeljima, prijatelji, susjedi… Za svakog ste imali srdačni osmijeh i lijepu riječ. Baš stoga živjet ćete u svim priredbama, običnim radnim danima, razgovorima u zbornici i izvan nje, svakom blagdanu, Dušnom danu. Ali ono srcu najmilije i najbliže – živjet ćete onda kad će nas neka naizgled sitnica, neki događaj podsjetiti na Vaš osmijeh, razmišljanje.
Obično kad u Očev dom odu dragi ljudi sjećanje pohrli na naš prvi i zadnji susret s njima. Tako sam se i sama sjetila onog dana kada sam prvi put “zalutala“ u Belajsku školu misleći da je matična. Tada ste mi Vi, Jadranka i Barica gotovo u glas ljubazno objasnili . A Vi ste onda uz onaj Vaš skriveni osmijeh upitali: „Jeste li Vi naša nova vjeroučiteljica?“ I dodali srdačno: „Dođite čim prije, čekamo Vas!“
A zadnji naš „susret“ bio je tako tužan, bolan gore u mrtvačnici na groblju. Mnoštvo ljudi pa i Mi Vaši kolege, stajali smo vani. Samo je Vaš lijes, istina okićen cvijećem bio sam unutra. I sjetih se koliko puta sam Vas znala tako samog, ponekad zamišljenog zateći u zbornici bilo pri dolasku ili kada ste baš radi mog sata Vi imali slobodan sat. Najčešće sam trebala nešto kopirati, a Vi ste to spremno učinili umjesto mene znajući kako se snalazim sa tehnikom. Ponekad ste onako gotovo srameći priznali kako mislite na majku, skrbnu ženu, učiteljicu, koja je za Vas toliko toga. Uz nju ste sućutno govorili o gašenju dugoreške tekstilne industrije sjećajući se brojnih radnika koji su u rani jutarnji sat dolazili na posao ili se vraćali iz treće smjene. Rado ste se sjećali djetinjstva. Ili ste toliko sućutno razumjeli kojeg od učenika iz Vašeg razrednog odjela ili ostalih. Bili ste jedinac, a tako ste imali razumijevanja za život u obitelji, uvijek se pitajući kako pomoći, a da se nekoga ne povrijedi. Sjećam se Vaše radosti kada ste kupili komad zemlje i planirali puno toga.
Mogla bih kao i svi mi puno pričati o Vama. Mislim kako bi se svi složili u jednom – da ste bili poseban, tih samozatajan čovjek. Izvrstan učitelj kojeg pamte generacije djece od kojih su mnogi već ljudi. No najprije ste bili dobar čovjek. Makar nam već nedostajete ostajete sa nama na onaj svoj tihi nenametljiv način.
I još nešto svakako želim reći. U svoj ovoj tuzi, brojnim pitanjima zašto? postoji jedno svjetlo, jedna tiha radost. Zauzimanjem kolegica Brigite, Barice i Marijane na bolničkom odjelu pohodio Vas je p. Dario, a Vi kao da ste samo njega čekali. Otac naš Nebeski iskazao Vam je baš posebnu, Očinsku ljubav pozvavši Vas iz ove naše doline suza u svoj dom baš na Badnje jutro! Dok smo svi mi tugovali Vi ste Božić proslavljali u radosti Neba! Ta nas misao raduje i tješi.
Dragi naš Renato, hvala Vam za sve što ste nam bili! Ono mnoštvo na pogrebu tako zorno svjedoči: jednostavno bili ste dobar čovjek.
Dok molimo: Pokoj vječni daruj mu, Gospodine, obećajemo: nećemo Vas zaboraviti!
Sa zahvalnošću i ljubavlju, Dubravka Beljan