Osnovna škola Barilović

Tekst je pod OPŠIRNIJE

Dragi naš Jure,

ne pamtimo tužnije dane u našoj školi. Napustio si nas  iznenada; otišao si sa svojom gitarom na leđima, zauvijek.

Rekao si da ćeš se vratiti brzo, za mjesec, možda dva, do Božića sigurno.  U ovo vrijeme Došašća najviše smo te trebali. Što god smo radili u školi uvijek si nas  pratio glazbom. Bez tebe nije prošla ni jedna božićna priredba, obljetnica, događanje… Dolazio si  svojim „malim srebrnim prijateljem“ po kiši i snijegu. Nikada nisi bio tužan, umoran ili nezadovoljan.

Tvoja obitelj bila ti je najveća radost. Često si spominjao svoju Mihaelu, kako te veseli kad joj pripremaš omiljena jela, kao je dobra i vrijedna u školi. Jako si se ponosio njome, kao i Domagojevim sportskim uspjesima i s nama dijelio nestašluke Jakova i najmlađeg Roka. Bio si ponosan na svoju veliku obitelj i svoju suprugu.

Jednako tako volio si i svoje učenike u školi. Iz učionice je često dopirala glazba i pjesma. Prihvatio si biti razrednik živahnim osmašima, voditi ih na ekskurziju. Sjećamo se tvog oproštaja s njima i kako si bio dirnut njihovim znacima pažnje. Oni su te zavoljeli kao i svi mi zbog tvoje jednostavnosti i iskrenosti, zbog vjere koju si živio a ne samo poučavao. Isto tako znao si kako pristupiti najmlađima. Govorili su vjeroučitelj je šaljiv, priča nam što mu se jutros dogodio na putu do škole. Učili su od tebe a da toga nisu bili ni svjesni. Veselio me svaki posjet tvom nastavnom satu. Uvijek si pažljivo osmislio svaki detalj. Pojasnio si zašto svojim učenicima čitaš iz stare Biblije iako doma imaš najnovije izdanje jer učenici moraju vidjeti da je to knjiga koja se čita, a ne stoji na polici. Mijesio si s njima peciva koja ste stavljali u štednjak napravljen od kartona, a onda si ispod klupe izvukao isto takva pečena koja si kod kuće unaprijed za njih pripremio. Oni su bili toliko zabavljeni svime što im govoriš da uopće nisu primijetili tvoj mali trik.

Pamtim kako im se svidjela priča o Tri brata  koju si vješto uz pomoć digitalnih alata ilustrirao za njih. Prvi si u školi radio kvizove pa i nas ostale na sjednici poučio kako se radi Kahoot.

Napisao si tekst za himnu škole i uglazbio je.  Znao si primijetiti ljepote barilovićkog kraja bolje nego mi sami.

Napisao si:

Iznad bistre rijeke što mirno krivuda,

Pokraj starog grada koji sniva san,

Smjestila se škola, puna pjesme smijeha

To je škola moja, tu sam radostan.

Upravo te takvog svi mi pamtimo. Veselje i radost nalazio si u malim stvarima. U božićnim čestitkama uvijek si nas podsjećao kako treba slaviti Božić. Na mrežnoj stranici škole napisao si:

„Nemojmo dopustiti da nam ovaj Božić prođe površno, da slavimo nešto, a da ne znamo što i zašto slavimo. Nemojmo si dozvoliti da nas blještavilo božićnih lampica zaslijepi i da Život prođe mimo nas. Nemojmo si dozvoliti da ne uzmemo sve one poklone koje nam Isus Krist nudi…“

Iznad svega si volio svoju domovinu. Napisao si tekst pjesme koju si uglazbio kako bi je naši učenici  mogli pjevati u svečanim prigodama. Evo tvojih stihova:

Hrvatska je zemlja moja,

mojih djeda, pradjedova

Za nju oni krv su lili,

I slobodnu nju su snili.

Sad kad pjevam u slobodi,

mogu reći hvala njima,

hvala Bogu što je stvori

nek' je čuva vjekovima.

Dragi naš Jure,

teško je povjerovati da te više nećemo sresti na hodnicima škole, da nećeš predvoditi molitvu uoči blagdana u našoj zbornici, da nećeš potrčati za loptom na igralištu sa svojim učenicima ili na svojim klavijaturama pratiti naše priredbe.

Tvoja će te škola pamtiti zauvijek.

Počivao u miru Božjem.